| Abstract | Djelovanje otpada može uzrokovati emisije u vode, zrak i tlo, koje mogu utjecati na zdravlje ljudi i okoliša. Koliki će taj utjecaj biti ovisi o količini, svojstvima otpada te načinu na koji se njime gospodari. Često se odbacuju stvari koje se mogu reciklirati, poput papira, staklene ambalaže ili aluminijskih limenki ali otpad više ne možemo tretirati kao smeće i zakopavati vrijedne sirovine na odlagališta. Otpad i postupanje s njime građani u pravilu percipiraju kao problem ali ne doživljavaju ga kao svojim već smatraju da je to tuđi problem koji mora riješiti netko drugi, država, županije, gradovi i općine. Nadalje, pri određivanju novih lokacija postrojenja gospodarenja otpadom kao i pri saniranju postojećih neuređenih odlagališta dolazi do suprotstavljenih stavova, jer građani koji žive u neposrednim blizinama iskazuju jak otpor. Uzroci otpora su nedovoljna znanja o problematici otpada, a samo manji dio građana shvaća da je otpad najznačajniji problem zaštite okoliša i shvaća potrebu odvojenog prikupljanja sirovina i recikliranja. Raspolaganje otpadom izuzetno je bitno i u ekološkom, i u ekonomskom smislu. Složen je to proces koji zahtjeva usklađeno djelovanje mnogih čimbenika, državne uprave, lokalne samouprave, gospodarstva, znanstvenih i obrazovnih institucija, nevladinih organizacija i samih građana. Održivi sustav gospodarenja otpadom u hrvatskom zakonodavstvu je riješen te usklađen sa zahtjevima i standardima Europske unije, a osnovni stavovi gotovo svugdje su identični: proizvoditi što manje otpada, razvijati i primjenjivati nove tehnologije oporabe, materijalne ili energetske te u konačnici ostatak zbrinuti na ekološki prihvatljiv način. |
