| Abstract | Vlada Republike Hrvatske je prepoznala važnost prisutnosti na društvenim mrežama jer ulažu velike napore u komunikacijskim aktivnostima i prisutni su na većini popularnih društvenih mreža u Hrvatskoj (Facebooku, Twitteru, Flickru, Youtubu, Instagramu i na Google +). Visoka razina aktivnosti očituje se u kontinuiranom rastu broja fanova iz dana u dan, u rastu broja pregleda objavljenih videa i sve većoj razini interakcije između Vlade i fanova. Njihova komunikacija preko društvenih mreža je kontinuirana (svakodnevno se objavljuje novi sadržaj), jedinstvena (kreiraju vlastiti sadržaj i skoro nikada ne koriste vanjski), usmjerena (ciljaju segment koji je izostavljen tradicionalnim medijima) i primjerena što utječe na stvaranje pozitivnog mišljenja o Vladi, a što se također očituje u kontinuiranom rastu 'lajkova' na statuse koje objavi. Općenito, nije samo Vlada ta koja je prepoznala važnost društvenih mreža. Veliki dio političara i političkih stranaka, državnih institucija i ureda ima otvorene profile na društvenim mrežama, a sve u cilju zadobivanja sve većeg broja fanova iliti sljedbenika te dobivanja povratnih informacija o svom djelovanju od svoje ciljne javnosti. Bivši i sadašnji predsjednici RH, premijeri, ministri i ostali političari kreirali su svoje profile i svakim danom skupljaju sve veći broj budućih glasača. Interaktivnost koja se stvara na njihovim profilima dokaz je dvosmjerne komunikacije koju omogućuju društvene mreže, a ona je odličan alat u izgradnji i učvršćivanju odnosa političkih tijela sa ciljnom javnosti. Buduće glasače zanima životni stil političara koje prate, njihova razmišljanja i komentare stoga je veliki plus što im mnogi političari u Hrvatskoj to omogućuju. Što se tiče susjednih zemalja, Slovenije i Srbije, razina aktivnosti na društvenim mrežama je začuđujuće niska. Vlade nemaju otvorene profile ni na jednoj društvenoj mreži, vrlo rijetko to imaju stranke, a u manjem broju političari, najčešće su to bivši i sadašnji predsjednici. Izuzevši tradicionalne medije postavlja se pitanje na koji način političke stranke dolaze do svoje ciljne javnosti s obzirom da je zaključak da je dio izostavljen tradicionalnim medijima. |
