Tema ovog diplomskog rada je vezana uz analizu europskih zemalja koje se nalaze u europodručju, odnosno onih europskih zemalja koje koriste euro kao službenu valutu u svojoj zemlji. Teorija optimalnog valutnog područja je nastala 60-ih godina prošlog stoljeća i može se definirati kao područje određenog broja zemalja koje koristi zajedničku valutu ili onih zemalja čije su valute međusobno povezane fiksnim deviznim tečajem, te fluktuiraju prema ostatku svijeta. Razvojem teorije pokušavalo se doći do zaključka da li je određenim zemljama koje su međusobno povezane i koje su sličnog stupnja razvoja bolje da koriste zajedničku valutu ili je bolje da koriste međusobno fluktuirajući devizni tečaj. Tako u početnoj fazi razvoja teorije optimalnog valutnog područja, postavljaju se uvjeti za funkcioniranje određene monetarne unije. Ti uvjeti se odnose na mobilnost faktora rada, osobito radne snage, fiskalnu integraciju, visok stupanj otvorenosti i diverzificiranosti neke ekonomije, sličnost u stopama inflacije, te fleksibilnosti cijena i nadnica. Razvoj teorije je išao u pravom smjeru sve do početaka 1970-ih godina, odnosno do propasti Bretton-Wood sporazuma i prelaska na sustav fluktuirajućih deviznih tečajeva. Dodatnu sumnju u teoriju optimalnog valutnog područja je izazvao naftni šok i visoke stope inflacije tijekom 1970-ih godina. Tako u Europi nakon mnogih neuspjelih pokušaja formiranja monetarne unije, ipak krajem 1980- ih godina prevladava monetaristički pogled i postavljaju se uvjeti za Europsku monetarnu integraciju. Zadnja, najviša faza monetarne integracije u Europi je ona iz 1999. godine, kada je uveden euro kao zajednička valuta u eurozoni. Međutim, deset godina nakon uvođenja eura, zbog prijenosa stambene krize iz SAD-a putem banaka, dolazi do problema u mnogim europskim zemljama, te se dovodi pod upitnik valjanost europrojekta.