Korištenje arbitraže kao načina rješavanja sporova poznato je još od davnina, a njeni se korijeni mogu pronaći u najstarijim društvima. U odnosu na postupak pred državnim sudom, stranke u arbitražnom postupku imaju znatno veći utjecaj na tijek i razvoj konkretnog postupka. Ta mogućnost posljedica je karakteristike arbitraže koja se temelji na volji stranaka i njihovom sporazumu. Potpisivanjem ugovora o arbitraži, stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa. Stranke u pravilu mogu predvidjeti osnivanje posebnog arbitražnog suda za rješavanje određenog spora (ad hoc arbitraža) ili ga na rješavanje povjeriti nekoj arbitražnoj instituciji (institucionalna arbitraža). Prednosti arbitraže nasuprot klasičnom parničnom postupku poput brzine, tajnosti, jednostavnosti i neformalnosti postupka, neutralnosti arbitara i manjih troškova, dovele su do njezine sve veće rasprostranjenosti na međunarodnoj razini. Arbitražno rješavanje međunarodnih trgovačkih sporova posebni značaj dobiva zahvaljujući olakšanoj i unificiranoj mogućnosti priznanja i ovrhe stranih arbitražnih pravorijeka. Tome je doprinjelo potpisivanje niza konvencija i sporazuma o arbitraži od strane država.